Idi na sadržaj

Argentina

Uredi veze
S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Republika Argentina
República Argentina
Zastava Argentine Argentine
Zastava
Himna: "Himno Nacional Argentino"
Položaj Argentine na karti
Položaj Argentine
Glavni i najveći grad Buenos Aires
34°36′S 58°23′W / 34.600°S 58.383°W / -34.600; -58.383
Službeni jezik Španski
Državno uređenje
Javier Milei
Victoria Villarruel
Diego Santilli
Zakonodavstvo Nacionalni kongres
Senat
Zastupnički dom
Nezavisnost od Španije 
• Priznato
 9. juli 1816. 
Površina
• Ukupno
 2.780.085[1][2] km2 (8)
• Vode (%)
 1,57
Stanovništvo
• Ukupno (2022)
 Povećanje 46,044,703[3] (32)
16,8/km2 (214)
• Procjena (2025)
 Povećanje 46.735.004[4] 
BDP (PKM) 2026
• Ukupno
 Povećanje $1,577 biliona[5] (30)
Povećanje $32.899[5] (68)
BDP (nominalni) 2026
• Ukupno
 Povećanje $768,206 milijardi[5] (26)
Povećanje $16.021[5] (66)
Gini (2022) 40,7 (smanjenje) 
HDI (2023) 0,865[6] (47)
Valuta Argentinski peso
Vremenska zona UTC−03:00
Topografija
Aconcagua
6.960 m
Pozivni broj +54
Internetska domena .ar

Argentina, zvanično Republika Argentina (španski: República Argentina), federalna je republika smještena na jugu Južne Amerike između Anda i Atlantskog okeana. Argentina zauzima veći dio Južne kupe, graničeći se s Čileom na zapadu, Bolivijom i Paragvajem na sjeveru, Brazilom na sjeveroistoku, Urugvajem i Južnim Atlantskim okeanom na istoku, te Drakeovim prolazom na jugu. Argentina je savezna država podijeljena na dvadeset tri provincije i jedan autonomni grad – Buenos Aires, koji je ujedno glavni grad federacije i najveći grad u zemlji. Provincije i glavni grad imaju vlastite ustave, ali funkcionišu unutar saveznog sistema. Argentina polaže pravo na suverenitet nad Foklandskim ostrvima, Južnom Georgiom i Južnim Sendvičkim ostrvima, Južnim patagonijskim ledenim poljem, kao i nad dijelom Antarktika. Ime je dobila po latinskoj riječi "argentum", što znači srebro, plemenitoj kovini, koja je bila povod za evropsku kolonizaciju.

S površinom 2.780.400 km2 Argentina je osma država svijeta po veličini i druga najveća u Južnoj Americi, poslije Brazila, četvrtom najvećom državom na američkom kontinentu i osmom najvećom državom na svijetu. S više od 44 miliona stanovnika (prema procjeni iz 2019) predstavlja četvrtu najmnogoljudniju državu španskog govornog područja.

Najraniji zabilježeni tragovi ljudskog prisustva na teritoriji današnje Argentine datiraju još iz perioda paleolita.[7][8] U predkolumbovsko doba, Carstvo Inka proširilo se na sjeverozapadni dio današnje Argentine. Korijeni savremene države sežu u period španske kolonizacije regije tokom 16. vijeka.[9] Argentina je nastala kao država nasljednica Vicekraljevstva Río de la Plata,[10] španskog prekomorskog vicekraljevstva osnovanog 1776. Nakon proglašenja nezavisnosti 9. jula 1816. i Rata za nezavisnost (1810–1825), uslijedio je dugotrajan građanski rat koji je trajao sve do 1880, a okončan je reorganizacijom zemlje u federaciju. U periodu nakon toga, tada rijetko naseljena zemlja uživala je relativan mir i stabilnost, uz nekoliko velikih talasa doseljavanja miliona evropskih imigranata (prvenstveno Italijana i Španaca), što je značajno uticalo na kulturu i demografiju zemlje.[11][12][13][14]

Nacionalna autonomistička stranka dominirala je nacionalnom politikom u periodu poznatom kao Konzervativna republika, od 1880. do izbora 1916. Velika depresija dovela je do prvog državnog udara 1930, koji je predvodio José Félix Uriburu, čime je započela takozvana "Neslavna decenija" (1930–1943). Nakon tog udara, uslijedila su još četiri – 1943, 1955, 1962. i 1966. Poslije smrti predsjednika Juana Peróna 1974, njegova udovica i potpredsjednica, Isabel Perón, preuzela je dužnost predsjednice, sve dok nije svrgnuta u posljednjem državnom udaru 1976. Vojna hunta koja je potom preuzela vlast progonila je i ubila hiljade političkih kritičara, aktivista i ljevičara tokom "Prljavog rata" – perioda državnog terorizma i građanskih nemira koji je trajao sve do izbora Raúla Alfonsína za predsjednika 1983.

Argentina je regionalna sila i zadržava svoj historijski status srednje sile u međunarodnim odnosima.[15][16][17] Kao značajan saveznik Sjedinjenih Američkih Država izvan NATO-a,[18] Argentina je zemlja u razvoju s drugim najvišim indeksom humanog razvoja (HDI) u Latinskoj Americi, odmah iza Čilea.[19] Njena ekonomija je druga po veličini u Južnoj Americi, a zemlja je članica grupa G-15 i G20. Argentina je također jedna od zemalja osnivačica Ujedinjenih nacija, Svjetske banke, Svjetske trgovinske organizacije, Mercosura, Zajednice latinoameričkih i karipskih država te Organizacije iberoameričkih država.

Historija

[uredi | uredi izvor]

Područje današnje Argentine bilo je rijetko naseljeno prije dolaska evropskih kolonista. Indijanski narod Diaguita živio je na prostoru sjeverozapadne Argentine, uz rub Carstva Inka, a nešto istočnije narod Guaraní.

Prvi Evropljani pod vodstvom Ameriga Vespuccia dolaze 1502. Španci uspostavljaju stalnu koloniju na mjestu današnjeg Buenos Airesa 1580, kao dio Potkraljevstva Peru. Nakon uspostavljanja Potkraljevstva Río de la Plata 1776, koje je obuhvatalo današnje države Argentinu, Paragvaj, Urugvaj i veći dio Bolivije, Buenos Aires postaje važna luka. Zbog proizvodnje privrednih dobara i iz političkih razloga postupno se razvija u jedan od najvažnijih trgovačkih centara u regiji.

Potkraljevstvo se nakon kratkog vremena raspalo zbog unutrašnjih neslaganja i manjka potpore iz Španije kada je Napoleon Bonaparte srušio Špansko kraljevstvo.

Neuspjeli britanski pokušaj invazije 1806–1807. osnažio je samopouzdanje stanovništva. Buenos Aires 1810. formira vlastitu huntu i poziva ostale pokrajine da se pridruže. Različiti politički pogledi odugovlače formalnu objavu nezavisnosti, a u međuvremenu Paragvaj proglašava vlastitu nezavisnost. Konačno, 9. jula 1816. Kongres proglašava nezavisnost od Španije.

U drugoj polovini 19. stoljeća Argentina se razvija zahvaljujući modernijim poljoprivrednim tehnikama i izlasku na svjetsko tržište. U to vrijeme zajedno s Brazilom i Urugvajom vodi rat protiv Paragvaja (1865–1870).

Većim dijelom kasnije historije izmjenjuju se vlasti i vojne diktature. Socijalne i političke prilike dovode do uspona Juana Peróna, koji dolazi na vlast 1946. i provodi agresivnu politiku osnaživanja države. Veliku podršku dobija od supruge Evite Perón. Perónov drugi mandat prekida vojna grupa predvođena Eduardom Lonardijem 1955. i Perón odlazi u egzil, ali ostaje popularan u Argentini.

Tokom 1960-ih izmjenjuju se vojne i civilne vlasti, pokušavajući se nositi sa smanjenim ekonomskim rastom i socijalnim problemima. Cijelo desetljeće traju sukobi peronista i antiperonista. Uz potporu pristaša Perón se vraća iz progonstva i osvaja pobjedu na izborima 1973. Umire 1974, a vlast ubrzo preuzimaju militaristi. Država ostaje pod pritiskom ekonomskih problema i rastućeg terorizma.

Ponovo slijedi razdoblje diktature u kojem vojska provodi oštre mjere protiv svih koji joj se protive. Proces je poznat pod nazivom "prljavi rat" i odnosi velik broj života uz kršenje ljudskih prava. Konzervativnije liste navode između 10.000 i 30.000 "nestalih" osoba – uhapšenih i potajno ubijenih bez suđenja u razdoblju 1976–1983. Militaristički režim osim protivljenja stanovništva dolazi u krizu i zbog nerješavanja ekonomskih problema, korupcije, te poraza od Ujedinjenog Kraljevstva u ratu za Folklandska ostrva 1982. Pod pritiskom javnosti dozvoljava se osnivanje političkih stranaka, polahko vraćaju političke slobode te 1983. raspisuju demokratski izbori.

Geografija

[uredi | uredi izvor]
Salta

Argentina je smještena na jugu Južne Amerike. Dio je "južnog roga" (Corno Sur), koji čini zajedno sa Čileom, Urugvajem, Paragvajem i južnim Brazilom. Na sjeveru graniči sa Bolivijom i Paragvajem. Granica s Paragvajem prostire se do rijeka Pilcomayo, Paragvaj i Paraná, dok je granica s Bolivijom obilježena rijekama Chocinoca, Bermejo, Grande de Tarija, Itaú i Plicomayo.

Na sjeveroistoku graniči s Brazilom, Urugvajem, rijekom La Plata i Argentinskim morem. Granica s Brazilom obilježena je rijekama Iguazú, San Antonio, Pepiri Guazú i Urugvaj, dok se granica sa Urugvajem prostire do istoimene rijeke i La Plate. Na zapadu graniči sa Čileom. Na jugu se teritorijalnim vodama prostire do Drakeovog prolaza, koji povezuje Atlantski i Tihi okean. Prema podacima međunarodne hidrografske organizacije, Argentina posjeduje dva sektora u Južnom Pacifiku.

Reljef

[uredi | uredi izvor]

Osnovne karakteristike topografije Argentine čine planine na zapadu, te ravnice na istoku. Andski Kordiljeri se poput bedema pružaju duž granicom sa Čileom. S obzirom na geografski položaj, morfološka obilježja i klimatske odlike, Andi se dijele na: sjeverne, ili ekvatorijalne, centralne i južne. Ova podjela u potpunosti odražava složenost njihove regionalno-geografske strukture. Najviši vrh Argentine, obje Amerike i južne hemisfere jest Aconcagua (6960,8 m). Ona je dio planinskog lanca Anda. U Andima je i vulkan Monte Pissis, koji pripada regiji La Rioja. Osim njega, poznati su još stratovulkani Tronador, Llullaillaco i Domuyo.

Na sjeveru, istočno od Anda, smješten je Sierras Subandinas, niz terasastih brežuljaka. Južno od njih nalazi se Sierras Pampeanas, razmaknute i odvojene ravnice. Na istoku su pampasi, ogromne i veoma plodne aluvijalne ravni.

Na samom jugu zemlje između Magellanova prolaza i Río Negra se nalazi Patagonija. Ona sastoji se od visoravni, ispresijecane paralelnim tokovima rijeka, koja se stepeničasto spušta prema Atlantskom okeanu. Patagoniji se često pripisuje i Ognjena zemlja, otočje na krajnjem jugu zemlje.

Hidrologija

[uredi | uredi izvor]
Najduže rijeke Argentine
Rijeka Dužina (km)
Salado2.355
Paraná1.630
Colorado1.140
Uruguaj1.170
Bermejo-Teuco1.000
Pilcomajo850
Chubut810
Salado (Buenos Aires)640
Negro635
Deseado615
Chico de Santa Cruz600
San Juan500
Mendoza400

S obzirom da je cijelo područje Argentine nagnuto prema Atlantskom okeanu, većina rijeka otiče u tom smijeru. Mnoge rijeke završavaju u unutrašnjosti u močvarama ili jezerima. Najveću površinu odvodnjava sistem La Plata, zajedničko estuarijsko ušće rijeka Uruguaja i Paraná, te ostale veće rijeke u tom sistemu: Iguaçu, Paraguaj, Bermejo, Salado i Carcaraná. U južnom dijelu države najveće rijeke su Colorado, Negro, Chubut i Chico de Santa Cruz.

U podnožju Anda nalaze se mnogobrojna velika jezera, od kojih se izdvajaju Argentino, Nahuel, Huapí i Viedma). Oko 600 malih, pretežno bočatnih jezera nalazi se u pokrajini Buenos Aires. U Pampi se nalazi Mar Chiquita (špansko malo more), najveće jezero u Argentini. Jezero je slano, te prima nekoliko pritoka. Osim oko La Plate i nekoliko velikih zaliva u Patagoniji, obala je slabo razuđena.

Na granici između brazilske države Paraná i argentinske provincije Misiones nalaze se slapovi Iguazu, nazvani po istoimenoj rijeci. Zbog svoje izrazite ljepote i veličine, slapovi svrstavaju se među najljepše vodopade svijeta, te predstavljaju jedno od čuda svjetske prirodne baštine. Sistem slapova sastoji se od 275 slapova prosječne visine od oko 70 metara. Iako se dvije trećine slapova nalaze se u Argentini, čitav sistem vodopada je podijeljen između nacionalnog parka Iguazu u Argentini i nacionalnog parka u Iguacu u Brazilu, oboje proglašenima zaštićenim mjestom svjetske baštine od strane UNESCO-a. Također, slapovi dijele rijeku Iguazu na gornji i donji tok.

Državno uređenje

[uredi | uredi izvor]

Prvi ustav kojim je Argentina proklamovana kao savezna republika donešen je 1853. godine. Federaciju sačinjavaju pokrajine koje imaju svoje ustave i autonomiju u onim oblastima koje nisu saveznim ustavom prenijele na državu. Posljednji ustav donešen je 1994.

Savezna vlast

[uredi | uredi izvor]

Državni organi smješteni su u Buenos Airesu. Zakonodavnu vlast vrši Narodni Kongres (Congreso Nacional) koji se sastoji iz dva doma: Predstavničkog doma i Doma senatora. Zastupnike u Predstavnički dom narod bira na četiri godine s time da se svake dvije godine obnavlja polovina doma. Dom senatora predstavlja 23 pokrajine i Autonomni grad Buenos Aires i broji 72 senatora koji se biraju direktnim izborom na mandat od šest godina a svake druge godine obnavlja se trećina doma. Kongres donosi osnovne državne zakone (građanski, krivični, trgovački, zakon o radu). Izvršna vlast pripada Predsjedniku čiji mandat traje četiri godine i može biti biran najviše dva puta. Vrhovni sud je najviša sudska instanca. Broji devet sudija koje imenuje Predsjednik uz odobrenje Doma senatora. Niži sudovi se djele na Savezne sudove (u pokrajinama) i Državne sudove (u Buenos Airesu). Sudije nadzire i razrješava dužnosti Sudsko vijeće.

Pokrajinska vlast

[uredi | uredi izvor]

U skladu sa federalnim načelom pokrajine su autonomne. One ustavima uređuju svoje uređenje i podjelu vlasti. Izvršna vlast pripada guverneru koji svoju dužnost obavlja četiri godine i može biti ponovo biran. Zakonodavnu vlast vrši jednodomna ili dvodomna skupština. Svaka pokrajina ima Vrhovni sud i pokrajinske sudove. Grad Buenos Aires ima slično uređenje ali nema policiju i posebnu sudsku vlast kao pokrajine.

Administrativna podjela

[uredi | uredi izvor]

Argentina je podijeljena na 23 provincije (španski.: provincias) i jedan autonomni grad, Buenos Aires, koji je i savezni glavni grad (Capital Federal). Prema odluci Kongresa provincije i glavni grad imaju svoje ustave, ali koji egzistiraju po federalnom sistemu. Provincije se dalje dijele na niže administrativne jedinice okruge (departamentos) izuzev glavnog grada Buenos Airesa koji se dijeli na partidose (dijelove).

  1. Autonomni grad Buenos Aires
  2. Buenos Aires
  3. Catamarca
  4. Chaco
  5. Chubut
  6. Córdoba
  7. Corrientes
  8. Entre Ríos
  9. Formosa
  10. Jujuy
  11. La Pampa
  12. La Rioja
  1. Mendoza
  2. Misiones
  3. Neuquén
  4. Ognjena Zemlja
  5. Río Negro
  6. Salta
  7. San Juan
  8. San Luis
  9. Santa Cruz
  10. Santa Fe
  11. Santiago del Estero
  12. Tucumán

Privreda

[uredi | uredi izvor]

Privreda Argentine oslanja se na bogate prirodne resurse, izvozno orijentiranu poljoprivredu i raznoliku industriju. Zbog političkih previranja u prošlosti je bilježila velike uspone i padove. Od kraja 1970ih nagomilan je ogroman vanjski dug, a visoka inflacija je dostizala maksimum u razdoblju 1989.-1991. Zbog ekonomske krize vlada je pokrenula procese liberalizacije, deregulacije i privatizacije. Radikalnim monetarnim reformama 1991. argentinski peso je vezan uz američki dolar i usvojena nova monetarna politika.

Ekonomija se počela oporavljati 2002. bolje nego su predviđali strani i domaći analitičari. Nakon desetljeća tržišnih reformi postižu se dobri rezultati, naročito u izvozu, no još uvijek ostaje pitanje velike zaduženosti.

Od industrije razvijene su: prehrambena, automobilska i tekstilna.

Stanovništvo

[uredi | uredi izvor]

Prema popisu iz 2001, Argentina je imala populaciju od 36.260.130 stanovnika, a prema preliminarni mrezultatima popisa stanovništva iz 2010. ima 40.091.359 stanovnika.[20][21] Po broju stanovnika zauzima 3. mjesto u Južnoj Americi i 33. u svijetu. Gustoća naseljenosti iznosi 15 stanovnika po kvadratnom kilometru površine što je znatno ispod svjetskog prosjeka od 50 stanovnika po istoj površini. Stopa rasta stanovnika u 2010. bila je procijenjena na 1,03% na godišnjem nivou, sa stopom nataliteta od 17,7 živorođenih i stopom smrtnosti od 7,4 umrlih na 1.000 stanovnika. Kao i druga područjima Novog svijeta, kao što su SAD, Kanada, Australija, Brazil i dr., i Argentina se smatra zemljom useljenika.[22][23][24] Argentinsko stanovništvo je uglavnom mješavina različitih nacionalnih i etničkih grupa, dominantno potomaka italijanskih i španskih doseljenika koji zajedno čine oko 88% populacije. Valovi doseljavanja iz mnogih evropskih zemalja stigli su u Argentinu krajem 19. vijeka i početkom 20. vijeka: Velšani, Nijemci, Francuzi, Britanci, Irci, Poljaci, Rusi, Ukrajinci, Hrvati, Srbi i drugi, te manji broj azijskih doseljenika.

Izvorno indijansko stanovništvo broji oko 700 000 pripadnika koncentriranih uglavnom na sjeveroistoku, sjeverozapadu i jugu zemlje. No i u tim krajevima veći uticaj imaju mestici miješanog evropskog i indijanskog porijekla iako čine oko 40% stanovništva u domorodačkim područjima.

Među religijama prevladava katoličanstvo, koje država podupire iako nije službena religija. Osim katolika, postoji i veći broj pripadnika židovske religije i protestanata.

Obrazovanje

[uredi | uredi izvor]

Argentinski obrazovni sistem se sastoji od četiri nivoa:[25]

  • Početni obavezni nivo obrazovanja za djecu starosti od 4 do 5 godina.[26]
  • Osnovni ili niži nivo obaveznog obrazovanja u trajanju od 6 ili 7 godina. U 2010. stopa pismenosti je bila 98,07%.[27]
  • Obavezni nivo srednjeg školskog obrazovanja u trajanju od 5 ili 6 godina. U 2010. godini 38,5% osoba starijih od 20 godina završilo je srednju školu.[28]
  • Viši nivo, podijeljen na tercijarne, univerzitetske i postdiplomske nivoe. u 2013. bilo je 47 nacionalnih javnih univerziteta širom zemlje, kao i 46 privatnih. U 2010. godini 7.1% ljudi starijih od 20 godina završilo je fakultet. [281] Javni univerziteti u Buenos Airesu, Cordobi, La Plati, Rosariju i Nacionalnom tehnološkom univerzitetu su neki od najvažnijih.

Argentinska država garantuje univerzalno, sekularno i besplatno obrazovanje za sve nivoe. Odgovornost za obrazovni nadzor organizuje se u saveznim i pojedinačnim pokrajinskim državama. Posljednjih decenija uloga privatnog sektora rasla je u svim obrazovnim fazama.

Kultura

[uredi | uredi izvor]

Također pogledajte

[uredi | uredi izvor]

Reference

[uredi | uredi izvor]
  1. ↑ "3.1. Datos Nacionales (2020): Total (3,669,710.7 km2); Argentina Continental (2,780,084.6 km2); Islas del Atlántico Sur (15,907.7 km2); Antártida Argentina (873,718.4 km2) [pg.23]" (PDF). www.ign.gob.ar (jezik: španski). es:Instituto Geográfico Nacional (Argentina) – IGN. 2022. Arhivirano (PDF) s originala, 6 December 2023. Pristupljeno 9 February 2025.
  2. ↑ "Superficie total del país: Total (3,669,710.9 km2); Parte continental americana (2,780,084.8 km2); Islas del Atlántico Sur (15,907.7 km2); Sector antártico argentino (873,718.4 km2)" (XLS). www.indec.gob.ar (jezik: španski). Census 2022. INDEC. 2024. Pristupljeno 9 February 2025.CS1 održavanje: others (link)
  3. ↑ "El INDEC difundió los resultados provisionales Censo 2022: 4 datos claves sobre la población argentina". Página/12. Arhivirano s originala, 31 January 2023. Pristupljeno 31 January 2023. Stanovništvo Argentine trenutno broji 46.044.703 stanovnika – što je za 5.927.607 ljudi više nego što je zabilježeno na posljednjem popisu stanovništva 2010. U maju 2022, svega nekoliko dana nakon prikupljanja podataka, INDEC je objavio prve preliminarne rezultate prema kojima je Argentina imala 47.327.407 stanovnika. Međutim, ta brojka je danas poslijepodne korigovana.
  4. ↑ "Sistema Estadístico de Población: Estructura de la población identificada con residencia en Argentina". RENAPER - Dirección Nacional de Población. Pristupljeno 26 May 2025.
  5. 1 2 3 4 "World Economic Outlook Database (October 2026 Edition)". www.imf.org. International Monetary Fund. 13 October 2026. Pristupljeno 13 October 2026.
  6. ↑ "Human Development Report 2025" (PDF) (jezik: engleski). United Nations Development Programme. 6 May 2025. Arhivirano (PDF) s originala, 6 May 2025. Pristupljeno 6 May 2025.
  7. ↑ Abad de Santillán 1971, str. 17.
  8. ↑ Borrero, Luis (September 1999). "The Prehistoric Exploration and Colonization of Fuego-Patagonia". Journal of World Prehistory. 13 (3): 321–355. Bibcode:1999JWPre..13..321B. doi:10.1023/A:1022341730119. JSTOR 25801146 – preko JSTOR.
  9. ↑ Crow 1992, str. 128.
  10. ↑ Levene 1948, str. 11: "[After the Viceroyalty became] a new period that commenced with the revolution of 1810, whose plan consisted in declaring the independence of a nation, thus turning the legal bond of vassalage into one of citizenship as a component of sovereignty and, in addition, organizing the democratic republic."; Sánchez Viamonte 1948, str. 196–97: "The Argentine nation was a unity in colonial times, during the Viceroyalty, and remained so after the revolution of May 1810. [...] The provinces never acted as independent sovereign states, but as entities created within the nation and as integral parts of it, incidentally affected by internal conflicts."; Vanossi 1964, str. 11: "[The Argentine nationality is a] unique national entity, successor to the Viceroyalty, which, after undergoing a long period of anarchy and disorganization, adopted a decentralized form in 1853–1860 under the Constitution."
  11. ↑ Gordon A. Bridger (2013). Britain and the Making of Argentina. WIT Press. str. 101. ISBN 9781845646844. Arhivirano s originala, 27 October 2023. Pristupljeno 19 August 2021. Some 86% identify themselves as being of European descent, of whom 60% would claim Italian links
  12. ↑ Departamento de Derecho y Ciencias Políticas de la Universidad Nacional de La Matanza (14 November 2011). "Historias de inmigrantes italianos en Argentina" (jezik: španski). infouniversidades.siu.edu.ar. Arhivirano s originala, 26 December 2021. Pristupljeno 9 October 2018. Se estima que en la actualidad, el 90% de la población argentina tiene alguna ascendencia europea y que al menos 25 millones están relacionados con algún inmigrante de Italia.
  13. ↑ "Italiani nel Mondo: diaspora italiana in cifre" [Italians in the World: Italian diaspora in figures] (PDF) (jezik: italijanski). Migranti Torino. 30 April 2004. Arhivirano s originala (PDF), 27 February 2008. Pristupljeno 22 September 2012.
  14. ↑ O.N.I. – Department of Education of Argentina Arhivirano 15. 9. 2008. na Wayback Machine
  15. ↑ Wood 1988, str. 18; Solomon 1997, str. 3.
  16. ↑ Huntington 2000, str. 6; Nierop 2001, str. 61: "Secondary regional powers in Huntington's view (Huntington, 2000, p. 6) include Great Britain, Ukraine, Japan, South Korea, Pakistan, Saudi Arabia and Argentina."; Lake 2009, str. 55: "The US has created a foundation upon which the regional powers, especially Argentina and Brazil, can develop their own rules for further managing regional relations."; Papadopoulos 2010, str. 283: "The driving force behind the adoption of the MERCOSUR agreement was similar to that of the establishment of the EU: the hope of limiting the possibilities of traditional military hostility between the major regional powers, Brazil and Argentina."; Malamud 2011, str. 9: "Though not a surprise, the position of Argentina, Brazil's main regional partner, as the staunchest opponent of its main international ambition [to win a permanent seat on the UN Security Council] dealt a heavy blow to Brazil's image as a regional leader."; Boughton 2012, str. 101: "When the U.S. Treasury organized the next round of finance meetings, it included several non-APEC members, including all the European members of the G7, the Latin American powers Argentina and Brazil, and such other emerging markets as India, Poland, and South Africa."
  17. ↑ Morris 1988, str. 63: "Argentina has been the leading military and economic power in the Southern Cone in the Twentieth Century."; Adler & Greve 2009, str. 78: "The southern cone of South America, including Argentina and Brazil, the two regional powers, has recently become a pluralistic security community."; Ruiz-Dana et al. 2009, str. 18: "[...] notably by linking the Southern Cone's rival regional powers, Brazil and Argentina."
  18. ↑ "Major Non-NATO Ally Status". Arhivirano s originala, 27 February 2022. Pristupljeno 21 May 2022.
  19. ↑ "Argentina – Human Development Index – HDI 2021 | countryeconomy.com". countryeconomy.com (jezik: engleski). Arhivirano s originala, 28 May 2023. Pristupljeno 28 May 2023.
  20. ↑ "Proyecciones provinciales de población por sexo y grupos de edad 2001–2015" (PDF). Gustavo Pérez (in Spanish). INDEC. p. 16.
  21. ↑ "Censo 2010: Censo Nacional de Población, Hogares y Viviendas" (in Spanish). Censo2010.indec.gov.ar. Archived from the original on 15 June 2011.
  22. ↑ "Encuesta Complementaria de Pueblos Indígenas 2004–2005". National Institute of Statistics and Census of Argentina
  23. ↑ Cruz-Coke, R.; Moreno, R. S. (1994). "Genetic epidemiology of single gene defects in Chile". Journal of medical genetics 31 (9): 702–706.
  24. ↑ "About Argentina". Government of Argentina. Archived from the original on 19 September 2009.
  25. ↑ "El Sistema Educativo – Acerca del Sistema Educativo Argentino" (jezik: Spanish). Buenos Aires: Ministerio de Educación – Presidencia de la Nación. 2009. Arhivirano s originala, 26. 2. 2014. Pristupljeno 9. 5. 2014.CS1 održavanje: nepoznati jezik (link)
  26. ↑ "Desde hoy, es obligatorio que todos los niños de cuatro años ingresen al sistema educativo – educación, Escuelas, Sociedad, Docentes bonaerenses". Infobae.com. Pristupljeno 28. 8. 2016.
  27. ↑ "Población de 10 años y más por condición de alfabetismo y sexo, según provincia. Año 2010". Censo Nacional de Población, Hogares y Viviendas 2010 (jezik: Spanish). Buenos Aires: INDEC – Instituto Nacional de Estadística y Censos. 2010. Arhivirano s originala (XLS), 26. 2. 2014. Pristupljeno 2. 4. 2019.CS1 održavanje: nepoznati jezik (link)
  28. ↑ "Total del país. Población de 5 años y más que asistió a un establecimiento educativo por nivel de educación alcanzado y completud del nivel, según sexo y grupo de edad. Año 2010". Censo Nacional de Población, Hogares y Viviendas 2010 (jezik: Spanish). Buenos Aires: INDEC – Instituto Nacional de Estadística y Censos. 2010. Arhivirano s originala (XLS), 26. 2. 2014. Pristupljeno 2. 4. 2019.CS1 održavanje: nepoznati jezik (link)

Izvori

[uredi | uredi izvor]

Pravni dokumenti

[uredi | uredi izvor]

Članci

[uredi | uredi izvor]

Knjige

[uredi | uredi izvor]
  • Abad de Santillán, Diego (1971). Historia Argentina (jezik: španski). Buenos Aires: Tipográfica Editora Argentina.
  • Adler, Emanuel; Greve, Patricia (2009). "When security community meets balance of power: overlapping regional mechanisms of security governance". u Fawn, Rick (ured.). Globalising the Regional, Regionalising the Global. Review of International Studies. 35. Cambridge: Cambridge University Press. str. 59–84. ISBN 978-0-521-75988-5.
  • Aeberhard, Danny; Benson, Andrew; Phillips, Lucy (2000). The rough guide to Argentina. London: Rough Guides. ISBN 978-1-85828-569-6.
  • Akstinat, Björn (2013). Handbuch der deutschsprachigen Presse im Ausland (jezik: njemački). Berlin: IMH–Verlag. ISBN 978-3-9815158-1-7.
  • Anderson, Sean K.; Sloan, Stephen (3 August 2009). Historical Dictionary of Terrorism. Scarecrow Press. ISBN 9780810863118. Arhivirano s originala, 29 November 2023. Pristupljeno 19 December 2022.
  • Arbena, Joseph (1999). Latin American sport: an annotated bibliography, 1988–1998. Bibliographies and indexes on sports history. 3. Westport, CT: Greenwood Press. ISBN 978-0-3132-9611-6.
  • Arbena, Joseph. "In Search of the Latin American Female Athlete". In Arbena & LaFrance (2002), pp. 219–232.
  • Arbena, Joseph; LaFrance, David Gerald, ured. (2002). Sport in Latin America and the Caribbean. Lanham, MD: Rowman & Littlefield. ISBN 978-0-8420-2821-9.
  • Barnes, John (1978). Evita, First Lady: A Biography of Eva Perón. New York: Grove Press. ISBN 978-0-8021-3479-0.
  • Bidart Campos, Germán J. (2005). Manual de la Constitución Reformada (jezik: španski). I. Buenos Aires: Ediar. ISBN 978-950-574-121-2.
  • Bloom, Harold (1994). The Western Canon:la The Books and School of the Ages. New York: Harcourt Brace & Company. ISBN 978-1-57322-514-4.
  • Boughton, James M. (2012). Tearing Down Walls. The International Monetary Fund 1990–1999. Washington, DC: International Monetary Fund. ISBN 978-1-61635-084-0.
  • Crow, John A. (1992). The Epic of Latin America (4th izd.). Berkeley: University of California Press. ISBN 978-0-520-07723-2.
  • Díaz Alejandro, Carlos F. (1970). Essays on the Economic History of the Argentine Republic. New Haven, CT: Yale University Press. ISBN 978-0-300-01193-7.
  • Dougall, Angus (2013). The Greatest Racing Driver. Bloomington, IN: Balboa Press. ISBN 978-1-4525-1096-5.
  • Edwards, Todd L. (2008). Argentina: A Global Studies Handbook. Santa Barbara, CA: ABC-CLIO. ISBN 978-1-85109-986-3.
  • Epstein, Edward; Pion-Berlin, David (2006). "The Crisis of 2001 and Argentine Democracy". u Epstein, Edward; Pion-Berlin, David (ured.). Broken Promises?: The Argentine Crisis and Argentine Democracy. Lanham, MD: Lexington Books. str. 3–26. ISBN 978-0-7391-0928-1.
  • Fayt, Carlos S. (1985). Derecho Político (jezik: španski). I (6th izd.). Buenos Aires: Depalma. ISBN 978-950-14-0276-6.
  • Fearns, Les; Fearns, Daisy (2005). Argentina. London: Evans Brothers. ISBN 978-0-237-52759-4.
  • Foster, David W.; Lockhart, Melissa F.; Lockhart, Darrell B. (1998). Culture and Customs of Argentina. Westport, CT: Greenwood Publishing Group. ISBN 978-0-313-30319-7.
  • Friedman, Ian C. (2007). Latino Athletes. New York: Infobase Publishing. ISBN 978-1-4381-0784-4.
  • Galasso, Norberto (2011). Historia de la Argentina, vol. I&II (jezik: španski). Buenos Aires: Colihue. ISBN 978-950-563-478-1.
  • Huntington, Samuel P. (2000). "Culture, Power, and Democracy". u Plattner, Marc; Smolar, Aleksander (ured.). Globalization, Power, and Democracy. Baltimore, MD: The Johns Hopkins University Press. str. 3–13. ISBN 978-0-8018-6568-8.
  • King, John (2000). Magical Reels: A History of Cinema in Latin America. Critical Studies in Latin American & Iberian Cultures. London: Verso. ISBN 978-1-85984-233-1.
  • Kopka, Deborah (2011). Central & South America. Dayton, OH: Lorenz Educational Press. ISBN 978-1-4291-2251-1.
  • Lake, David (2009). "Regional Hierarchies: Authority and Local International Order". u Fawn, Rick (ured.). Globalising the Regional, Regionalising the Global. Review of International Studies. 35. Cambridge, UK: Cambridge University Press. str. 35–58. ISBN 978-0-521-75988-5.
  • Levene, Ricardo (1948). Desde la Revolución de Mayo a la Asamblea de 1813–15. Historia del Derecho Argentino (jezik: španski). IV. Buenos Aires: Editorial G. Kraf.
  • Lewis, Daniel K. (2003). The History of Argentina. Palgrave Essential Histories Series. New York: Palgrave Macmillan. ISBN 978-1-4039-6254-6.
  • Lewis, M. Paul; Simons, Gary F.; Fennig, Charles D., ured. (2014). Ethnologue: Languages of the World (17th izd.). Dallas, TX: Summer Institute of Linguistics International.
  • Lewis, Paul (1990). The Crisis of Argentine Capitalism. Chapel Hill, NC: University of North Carolina Press. ISBN 978-0-8078-4356-7.
  • Maldifassi, José O.; Abetti, Pier A. (1994). Defense industries in Latin American countries: Argentina, Brazil, and Chile. Praeger. ISBN 978-0-275-94729-3.
  • McCloskey, Erin; Burford, Tim (2006). Argentina. Guilford, CT: Bradt Travel Guides. ISBN 978-1-84162-138-8.
  • McKinney, Kevin (1993). Everyday geography. New York: GuildAmerica Books. ISBN 978-1-56865-032-6.
  • Menutti, Adela; Menutti, María Mercedes (1980). Geografía Argentina y Universal (jezik: španski). Buenos Aires: Edil.
  • Miller, Marilyn Grace (2004). Rise and Fall of the Cosmic Race. University of Texas Press. str. 82–89. ISBN 0-292-70572-7. Arhivirano s originala, 29 November 2023. Pristupljeno 22 March 2009.
  • Morris, Michael (1988). Mangone, Gerard (ured.). The Strait of Magellan. International Straits of the World. 11. Dordrecht: Martinus Nijhoff Publishes. ISBN 978-0-7923-0181-3.
  • Mosk, Sanford A. (1990). "Latin America and the World Economy, 1850–1914". u Hanke, Lewis; Rausch, Jane M. (ured.). People and Issues in Latin American History. II: From Independence to the Present. New York: Markus Wiener Publishing. str. 86–96. ISBN 978-1-55876-018-9.
  • Nauright, John; Parrish, Charles, ured. (2012). Sports around the World: History, Culture, and Practice. 3. Santa Barbara, CA: ABC-CLIO. ISBN 978-1-59884-301-9.
  • Nierop, Tom (2001). "The Clash of Civilisations". u Dijkink, Gertjan; Knippenberg, Hans (ured.). The Territorial Factor. Amsterdam: Vossiuspers UvA – Amsterdam University Press. str. 51–76. ISBN 978-90-5629-188-4.
  • O'Donnell, Pacho (1998). El Aguila Guerrera: La Historia Argentina Que No Nos Contaron (jezik: španski) (3rd izd.). Editorial Sudamericana. ISBN 978-9500714617.
  • Papadopoulos, Anestis (2010). The International Dimension of EU Competition Law and Policy. Cambridge: Cambridge University Press. ISBN 978-0-521-19646-8.
  • Rey Balmaceda, Raúl (1995). Mi país, la Argentina (jezik: španski). Buenos Aires: Arte Gráfico Editorial Argentino. ISBN 978-84-599-3442-8.
  • Rivas, José Andrés (1989). Santiago en sus letras: antología criticotemática de las letras santiagueñas (jezik: španski). Santiago del Estero, SE, Argentina: Universidad Nacional de Santiago del Estero.
  • Robben, Antonius C.G.M. (2011). Political Violence and Trauma in Argentina. Philadelphia: University of Pennsylvania Press. ISBN 978-0-8122-0331-8.
  • Rock, David (1987). Argentina, 1516–1987: From Spanish Colonization to the Falklands War. Berkeley, CA: University of California Press. ISBN 978-0-520-06178-1.
  • Rodríguez, Robert G. (2009). The Regulation of Boxing: A History and Comparative Analysis of Policies Among American States. Jefferson, NC: McFarland. ISBN 978-0-7864-5284-2.
  • Rosenblat, Ángel (1964). El nombre de la Argentina (jezik: španski). Buenos Aires: EUDEBA – Editorial Universitaria de Buenos Aires.
  • Ruiz-Dana, Alejandra; Goldschag, Peter; Claro, Edmundo; Blanco, Hernán (2009). "Regional Integration, Trade and Conflicts in Latin America". u Khan, Shaheen Rafi (ured.). Regional Trade Integration and Conflict Resolution. New York: Routledge. str. 15–44. ISBN 978-0-415-47673-7.
  • Sánchez Viamonte, Carlos (1948). Historia Institucional Argentina (jezik: španski) (2nd izd.). Mexico D. F.: Fondo de Cultura Económica.
  • Traba, Juan (1985). Origen de la palabra "¿¡Argentina!?" (jezik: španski). Rosario, SF, Argentina: Escuela de Artes Gráficas del Colegio San José.
  • Vanossi, Jorge R. (1964). Situación actual del federalismo: aspectos institucionales y económicos, en particular sobre la realidad argentina. Cuadernos de ciencia política de la Asociación Argentina de Ciencia Política (jezik: španski). 2. Buenos Aires: Ediciones Depalma.
  • Wilson, Jonathan (23 August 2016). Angels with Dirty Faces: How Argentine Soccer Defined a Nation and Changed the Game Forever. PublicAffairs. ISBN 9781568585529. Arhivirano s originala, 18 April 2023. Pristupljeno 19 December 2022.
  • Wood, Bernard (1988). The middle powers and the general interest. Ottawa: North–South Institute. ISBN 978-0-920494-81-3.
  • Young, Richard; Cisneros, Odile (2010). Historical Dictionary of Latin American Literature and Theater. Lanham, MD: Scarecrow Press. ISBN 978-0-8108-7498-5.
  • Young, Ronald (2005). "Argentina". u McColl, Robert W. (ured.). Encyclopedia of World Geography. I. New York: Golson Books. str. 51–53. ISBN 978-0-8160-7229-3.

Dodatna literatura

[uredi | uredi izvor]
  • Calvo, Carlos (1864). Anales históricos de la revolucion de la América latina, acompañados de los documentos en su apoyo. Desde el año 1808 hasta el reconocimiento de la independencia de ese extenso continente (jezik: španski). 2. Paris: A. Durand.
  • Crooker, Richard A. (2009). Argentina. New York: Infobase Publishing. ISBN 978-1-4381-0481-2.
  • Ferro, Carlos A. (1991). Historia de la Bandera Argentina (jezik: španski). Buenos Aires: Ediciones Depalma. ISBN 978-950-14-0610-8.
  • Lamoureux, Andrew Jackson; Edmundson, George (1911). "Argentina" . Encyclopædia Britannica. 2 (11. izd.). str. 460–475.
  • Maddison, Angus (1995). Monitoring the World Economy 1820–1992. Paris: OECD Publishing. ISBN 978-92-64-14549-8.
  • Maddison, Angus (2001). The World Economy: A Millennial Perspective. OECD Publishing. ISBN 978-92-64-18654-5.
  • Margheritis, Ana (2010). Argentina's foreign policy: domestic politics and democracy promotion in the Americas. Boulder, CO: FirstForumPress. ISBN 978-1-935049-19-7.

Vanjski linkovi

[uredi | uredi izvor]
Preuzeto iz "https://bs.wikipedia.org/w/index.php?title=Argentina&oldid=3936408"