Idi na sadržaj

Nicolás Maduro

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Nicolás Maduro
Predsjednik Venecuele[a]
Vrijeme na dužnosti
5. mart 2013[b] –
Pritvoren od 3. januara 2026.[c]
PrethodnikHugo Chávez
NasljednikDelcy Rodríguez (v. d.)
Generalni sekretar Pokreta nesvrstanih
Vrijeme na dužnosti
17. septembar 2016 – 25. oktobar 2019.
PrethodnikHasan Ruhani
NasljednikIlham Aliyev
Lični podaci
Rođenje (1962-11-23) 23. novembar 1962 (63 godine)
Caracas, Venecuela
Politička strankaPSUV (od 2007)
SupružnikAdriana Guerra Angulo (raz.)
Cilia Flores (v. 2013)
Djeca1
VjeraKatoličanstvo
Potpis

Nicolás Maduro Moros (rođen 23. novembra 1962) venecuelanski je političar i bivši sindikalni lider koji je postao predsjednik Venecuele 2013. Dana 3. januara 2026. američke snage su zarobile Madura i njegovu suprugu Ciliju Flores,[3] nakon čega su prevezeni u SAD i optuženi za trgovinu drogom, za što su se izjasnili da nisu krivi.[4] Iako je de facto uklonjen s vlasti, prema venecuelanskoj vladi i v. d. predsjednici Delcy Rodríguez, Maduro je i dalje de jure predsjednik Venecuele. Također je obavljao funkciju potpredsjednika Venecuele pod predsjednikom Hugom Chávezom od 2012. do 2013. godine, te funkciju ministra vanjskih poslova od 2006. do 2012.

Općenito se smatra da je Maduro vodio autoritarnu vladu, koju su karakterizirale izborne prevare, kršenje ljudskih prava, korupcija, cenzura i teške ekonomske poteškoće.[5] Ujedinjene nacije i Human Rights Watch tvrde da su pod Madurovom administracijom hiljade ljudi umrle u vansudskim ubistvima, a sedam miliona Venecuelanaca je bilo prisiljeno da pobjegne iz zemlje zbog ekonomskog kolapsa.[6] Maduro je negirao sve optužbe za nedolično ponašanje i tvrdio da su SAD kovale zavjeru protiv Venecuele kako bi izazvale krizu radi promjene režima.[7][8]

Rani život

[uredi | uredi izvor]

Potiče iz ljevičarske porodice i kao sin vođe sindikata, Maduro je započeo svoju političku karijeru kao predsjednik Unije studenata u srednjoj školi Jose Avalos u El Valle, radničkom dijelu na rubu Caracasa. Podaci pokazuju da nikada nije diplomirao. U tinejdžerskim godinama bio je entuzijast rock muzike, a Led Zeppelin je bio među njegovim omiljenim grupama; navodno je imao želju za karijerom u rock muzici. Umjesto toga, on se pridružio redovima Socijalističke lige i radio kao vozač autobusa za autobusno preduzeće iz Caracasa, gdje je krenuo očevim stopama i osnovao jedan od prvih nezvaničnih sindikata preduzeća u vrijeme kada su oni bili zabranjeni.

Tokom ranih 1990-ih Maduro je postao član MBR-200, civilnog krila pobunjeničkog vojnog pokreta Huga Cháveza, koje je vodilo kampanju za oslobađanje Cháveza, koji je bio u zatvoru zbog predvođenja propalog državnog udara 1992. Maduro je počeo da se sve više uvezuje s drugim članovima rastućeg Chávista političkog pokreta, te je pomogao u osnivanju Pokreta pete republike sa kojim se Chávez kandidirao za predsjednika 1998. Za to vrijeme je upoznao Ciliju Flores, koja je bila na čelu pravnog tima koji je oslobodio Cháveza 1994, a ona je kasnije je postala Madurova supruga.

Politička karijera

[uredi | uredi izvor]

Nakon što je Chávez 1998. došao na vlast, Madurov politički uspon je postao nezaustavljiv. Godine 1999. bio je dio tima koji je izradio novi ustav i zatim je postao poslanik u Narodnoj skupštini sve do 2000, kada je prešao da predsjedava zakonodavnim tijelom.

Godine 2006. Chávez imenuje Madura za ministra vanjskih poslova, pozicija na kojoj je s vremena na vrijeme nastavio Chávezovu zapaljivu retoriku. Na regionalnom samitu 2007. je nazvao tadašnju američkog državnu sekretarku, Condoleezu Rice, licemjerkom i izjavio je da se strahote koje su počinjene u vojnom zatvoru Guantánamo nisu desile još od Hitlerovog vremena. Rice je kritikovala Chávezovu vladu zbog zatvaranja privatne TV stanice.

U oktobru 2012. Chávez je imenovao Madura za potpredsjednika neposredno prije njegovog odlaska na Kubu radi hitne operacije raka. U decembru 2012. Chávez je pružio podršku Maduru:

Moje čvrsto mišljenje, jasno kao pun mjesec - neopozivo, apsolutno, konačno - je ... da izaberete Nicolása Madura za predsjednika", "To od srca od vas tražim. On je jedan od mladih lidera s najvećom sposobnošću da nastavi dalje, ako ja ne mognem.

Također, Madurov potencijalni rival, kao što je Diosdado Cabello, tadašnji glasnogovornik parlamenta koji je imao bliske veze sa vojskom, podržao je njegovu kandidaturu.

Maduro je 5. marta 2013. objavio Venecuelancima da je Chávez preminuo, te mu je organizovana sahrana. Tokom predsjedničke utrke, Maduro je tvrdio da ga je duh njegovog "oca" Cháveza posjetio u obliku ptice i da je prizvao drevnu plemensku magiju na njegove političke neprijatelje. Sa malom prednošću dobija izbore i proglašava političku, emocionalnu i duhovnu vezu sa prethodnikom Chávezom. Maduro je započeo postChávezovsku eru protjerivanjem američkih diplomata, optužujući ih da su "historijski neprijatelji" i da su otrovali predsjednika, dok je domaću opoziciju nazvao "fašistima" koji žele da podijele zemlju.[9]

Napomene

[uredi | uredi izvor]
  1. ↑ Nesposoban od 3. januara 2026.
  2. ↑ Privremeno: 5. mart – 19. april 2013.
  3. ↑ Nakon napada Sjedinjenih Američkih Država u Venecueli 2026. godine, u kojima je Maduro uhapšen i protjeran u Sjedinjene Američke Države, potpredsjednica Delcy Rodríguez imenovana je za v. d. predsjednicu po nalogu Vrhovnog suda pravde.[1] I Rodríguez i Maduro tvrde da on ostaje zakoniti nosilac funkcije.[2]

Reference

[uredi | uredi izvor]
  1. ↑ "Venezuela's Supreme Court orders Delcy Rodriguez become interim president". Reuters (jezik: engleski). 3. 1. 2026. Pristupljeno 3. 1. 2026.
  2. ↑ "Live Updates: U.S. Captures Venezuelan Leader, Trump Says". The New York Times (jezik: engleski). 3. 1. 2026. Pristupljeno 3. 1. 2026.
  3. ↑ "Maduro arrives in US to face charges as Trump vows to 'run' Venezuela and take control of oil reserves" (jezik: engleski). CNN. 3. 1. 2026. Pristupljeno 3. 1. 2026.
  4. ↑ Periera, Ivan; Kekatos, Mary; Haworth, Jon; Shalvey, Kevin (4. 1. 2026). "Venezuela live updates: Maduro to appear in federal court Monday on alleged drug charges" (jezik: engleski). ABC News. Pristupljeno 4. 1. 2026. CS1 održavanje: nepreporučeni parametar (link)
  5. ↑ Polga-Hecimovich, John; Urribarri, Raul Sanchez (2025). "Introduction". u Polga-Hecimovich, John; Urribarri, Raul Sanchez (ured.). Authoritarian Consolidation in Times of Crisis: Venezuela under Nicolás Maduro. Routledge. doi:10.4324/9781003457886. ISBN 9781003457886.
  6. ↑ Venezuela Events of 2022. Arhivirano 3. 12. 2023. na Wayback Machine Human Rights Watch. 2022.
  7. ↑ "Venezuela rejects U.N. report detailing rights abuses, torture allegations". NBC News (jezik: engleski). Associated Press. 26. 9. 2022. Pristupljeno 3. 1. 2026.
  8. ↑ Llamas, Tom; Chase, Brandon; et al. (26. 2. 2019). "Venezuela President Nicolas Maduro accuses US government of fabricating a crisis to start war in South America". ABC News (jezik: engleski). Pristupljeno 3. 1. 2026.
  9. ↑ "Who is Nicolás Maduro? Profile of Venezuela's new president" (jezik: engleski). The Guardian. 15. 4. 2013. Pristupljeno 11. 1. 2026.

Vanjski linkovi

[uredi | uredi izvor]